Punta 1

Miro Mimica, moj Dida, dalmatinsko dijete rođeno u kući u starom selu u Mimicama davne 1920 godine. 1939 godine prošlog stoljeća iz tog malog sela seli se u Zagreb na studij medicine koji uspješno završava. Početkom 50-ih u tramvaju koji je tada još vozio Dubrovnikom upoznaje gđicu Nikicu Majstorović. Koji me poznaju, znaju da općenito obožavam pitati ljude kako su se upoznali jer u tim pričama uvijek nečeg posebnog bude (ili ja takvim očima to gledam). Tako je Miro stigao na liječnički kongres i u tramvaju koji je tada vozio prema starom gradu skupinu djevojaka pitao da mu daju preporuke, malo su čavrljali tijekom vožnje i potom svako otišli svojim putem. Nikici je najesen pokucao na vrata zagrebačkog stana sa Oxsfordskim rječnikom jer je u tramvaju spomenula da studira jezike na filozofskom fakultetu. Tada je i postalo jasno da će ona postati moja None. No vratimo se mi na Mira koji se kao Fulbrightov stipendist pedesetih školovao u New Yorku, doktorat završavao na Louis Pasteur institutu u Parizu, osnovao odjel interne medicine na Zagrebačkom Svetom Duhu, bio autor udžbenika interna medicina za medicinare, s Vidom Mimicom napisao Knjigu Općenu o rodoslovlju, povijesti i običajima Mimica, i još mnogo toga lijepoga i impresivnoga, no ovaj svjetski čovjek ispred svog vremena nikada nije zaboravio svoje rodne Mimice. I to je ono što je, među svim ostalim, podjednako vrijedno divljenja.

Nino Mimica, Zagrepčanin, njegov sin, moj otac. Ako se mene pita – Didina slika i prilika. Medicinar, voditelj zavoda, sveučilišni profesor, sudski vještak, znanstvenik, suradnik u Bruxellesu i diljem svijeta. Također, ljubitelj Mimica. Uz to i meni svakako jako bitno spomenuti 🙂 da je on svoju bolju polovicu Nenu upoznao u srednjoškolskoj klupi s kojom je kasnije dijelio i fakultetske skripte. U slobodno vrijeme u mom djetinjstvu držao je, među ostalim i u Mimicama, razne i svestrane uloge kao ribar, tokar, električar, građevinar, sada maslinar i osoba koja me često iznenadi svojim propulzivnim idejama. Jedna od njih je povezana s time zašto trenutno pišem a to je da Mimičku Puntu, čije svako papirnato izdanje posjeduje, digitaliziramo i na taj način svim Mimičanima i onima koji su na neki način uz njih vezani, zauvijek ostavimo uspomenu na neka davna Mimička vremena i dogodovštine. I što napraviti s takvom genijalnom idejom osim odvojiti vrijeme i provesti ju u djelo?

Ja. Zagrepčanka ali osoba koja jako voli Didine Mimice, naše vale u kojima sam provela mnoga predivna i nezamjenjiva ljeta. Plivanje od Porta do Jutog, igranje na kukalo (čitaj: skrivača), skakanje s Grancikula i Golubana, bacanje kamenčića na Koku, igranje na balote i briškulu, plutanje na bovama, zvuk motora od pet konja, bacanje vrše, vađenje vrše, hodanje bosih nogu po selu, kupanje po kiši, skokovi s parapeta, sunčanje na parapetu, valjanje u plićaku kad je jugo na Kutleši, izleti na male plažice, igranje na šibice na Portu, miris grila, miris borova i mora. Imate, vjerujem, to neko svoje posebno mjesto uz koje svaka radnja ima neku svoju dodatnu dimenziju – tako meni na primjer „plivanje od Porta do Jutog“ nije samo „plivanje“ – to je pobjeđivanje straha od crne morske trave koja se vidi tamo negdje na pola puta. Nisam sigurna da sam taj strah nadvladala. Inspiriraju me priče iz davnina i umjetnost i želim da se pričaju pozitivne i motivirajuće priče po primjeru ove o dalmatinskom djetetu koji se ’39 odmeo u svijet ali istovremeno nije zaboravio ono što je važno. No, bitno je napomenuti da ovo nije priča o Miru, Ninu ili meni – mi smo ovdje samo poslužili kao protagonisti radi postavljanja scene i davanja uvoda za naredne objave.

Kako je glavni urednik Punte, pok. Ive Marin, lijepo sumirao u ovoj prvoj Punti, listu Mimica i Mimičana: „Ovaj list izlazit će početkom svakog mjeseca. Na njegovim stranicama pričat će se o mrtvim i živim, o onima koji su ostali na rođenoj grudi i onima koji su pošli u svijet. Pričat će se veselo i ozbiljno. Govorit će se o prošlosti i sadašnjosti. Da bi list postao u pravom smislu glasilo Mimičana, potrebno je da svi surađujemo, da pišemo članke, da šaljemo vijesti, da pričamo gatavice koje smo naslijedili i koje sada nastaju. Jednom riječju – o svemu što se tiče Mimica i Mimičana.“

Dakle, s prvim tjednom u mjesecu prenosit ću vam jedno izdanje naše Mimičke Punte putem koje ćemo moći stati na tren, odlutati u neku našu davnu prošlost, nasmijati se situacijama i anegdotama, inspirirati se, zamisliti, saznati zanimljive podatke, otkriti nešto novo – na taj način očuvati djelić Mimičke povijesti i za generacije koje dolaze. U prvom izdanju Punte iz davne 1967 pročitajte osvrt o Mimičkoj zadruzi i njenom poslovanju koje je doprinijelo dobiti i prosperitetu sela, saznajte koliko je turista boravilo 1966 u Mimicama, tko je te godine gradio kuće i mnogošto drugo.

Pozdrav svima do idućeg čitanja,

Nina

Brought to you by: https://www.instagram.com/ninas_lens/

Puno hvala Anti Mimica koji je omogućio ove objave.

Punta 1 PDF

 

 

 

Posted in